Islam ne negira tržišne snage niti tržišnu ekonomiju. Čak je i motiv zarade prihvatljiv do razumne granice. Privatno vlasništvo nije zabranjeno.
Ipak, temeljna razlika između kapitalističke i islamske ekonomije jeste ta što se u sekularnom kapitalizmu motivu zarade ili privatnom vlasništvu daje neograničenu moć pri donošenju ekonomskih odluka. Njihovu slobodu ne kontrolišu božanska naređenja. Ako postoje neke restrikcije, njih su nametnula ljudska bića i stalni su predmet promjene kroz demokratsko zakonodavstvo, koje ne priznaje nikakav autoritet bilo kakve nadljudske sile. Takav stav je omogućio određene vrste ponašanja koje su izazvale neravnotežu u društvu. Kamata, kocka i spekulativne transakcije imaju tendenciju da koncentrišu bogatstvo u rukama nekolicine osoba.
Neobuzdana utrka za profitom stvara monopol koji paraliziraju tržišne snage ili, u najmanju ruku, onemogućavaju njihovo prirodno djelovanje. Tako kapitalistička ekonomija, koja tvrdi da je utemeljena na snazi, praktično zaustavlja prirodne procese ponude i potražnje, jer te snage mogu pravilno djelovati samo u atmosferi slobodnog nadmetanja, a ne u monopolima. Ponekad i ljudi u sekularnim kapitalističkim ekonomijama shvataju da određena ekonomska aktivnost nije u interesu društva, pa ipak dopuštaju da postoji, jer je u interesu nekih utjecajnih krugova koji dominiraju zakonodavnom vlašću zahvaljujući većini koju imaju. S obzirom da se ne priznaje nikakav autoritet iznad demokratske vlasti i da je „vjera u Boga” ( Koja se potvrđuje na svakom dolaru) praktični protjerana iz društveno-ekonomskog domena, ne priznaje se nekakva božanska uputa koja bi kontrolirala ekonomsku aktivnost.
Nakon što je priznao privatno vlasništvo, motiv zarade i tržišne snage, islam je postavio neka božanska ograničenja na ekonomske aktivnosti. Zabrana kamate, kockanja, pravljenje zaliha radi enormnog profitiranja na nestašici, trgovina nedozvoljenim robama i uslugama, prodaja onoga što se nema u vlasništvu i posjedu (short sales) i spekulativne transakcije su neki od primjera ovih božanskih ograničenja. Sve ove zabrane imaju kumulativni efekat održavanja ravnoteže, stvaranja distributivne pravde i jednakosti prilika.
Finansiranje pokriveno imovinom
Jedna od najvažnijih karakteristika islamskog finansiranja jeste finansiranje pokriveno imovinom (asset-backed financing). Konvencionalni/kapitalistički koncept finansiranja temelji se na tome da banke i financijske institucije rade samo sa novcem i vrijednosnim papirima (monetary papers). To je razlog što je u većini zemalja zabranjeno trgovanje robom i stvaranje zaliha (inventari). Islam, s druge strane, ne priznaje novac kao predmet trgovine, osim u nekim specijalnim slučajevima. Novac po sebi nema upotrebnu vrijednost (utility). On je samo sredstvo razmjene. Svaka novčana jedinica je 100% jednaka drugoj novčanici iste denominacije pa stoga nema mjesta stvaranju dobiti kroz razmjenu ovih novčanica među sobom. Profit se stvara kada nešto što ima upotrebnu vrijednost po sebi bude prodano za novac ili kada se razmjenjuju različite valute jedna za drugu. Profit zarađen radeći sa novcem (iste valute) ili papirima koji ga predstavljaju je kamata te je samim tim zabranjen. Zato je finansiranje u islamu, za razliku od onoga u konvencionalnim finansijskim institucijama, uvijek zasnovano na nelikvidnim (illiquid), što kreira realna dobra i zalihe (realna imovina i zalihe).
Muftija Muhammad Taqi Usmani, Uvod u islamske finansije, Živinice Selsebil, 2003. god.
