Kamata je trošak pozajmljivanja novca i kompenzacija povjerioca za odricanje od sopstvene potrošnje i rizike koje preuzima kada povjerava svoj novac drugima.
Po osnovu nastanka, kamate se dijele na zakonske (usurae legales) i ugovorne (usurae conventionalis).
- Zakonske kamate imaju svoj temelj u zakonskoj normi kojom se dužniku nameće, uz podmirenje glavnice, i obaveza kamate. Najpoznatiji primjer zakonskih kamata su zatezne kamate. Zatezne ili moratorne kamate sankcija su prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze. Visina stope zatezne kamate utvrđuje se posebnim zakonom ili drugim propisima.
- Ugovorne su kamate naknada za korišćenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari, određenih ugovorom. Osnova ugovornih kamata najčešće je ugovor o zajmu. Stopu ugovorne kamate utvrđuju ugovorne strane.
* * *
Prema historičaru Polu Džonsonu, novac u obliku hrane je bio veoma čest u civilizacijama Bliskog istoka, još od 5000 pre n.e. Argument da stečeno sjeme i stoka mogu reprodukovati sami sebe korišćen je kao opravdanje za zaračunavanje kamate.
Prvi formalizovani sistem kreditiranja sa kamatom javlja se u doba Sumeranske civilizacije (3000. pre n.e.) koja je zauzimala područje južne Mesopotamije. Kao dva glavna sredstva plaćanja korišćeni su srebro (u gradovima) i žito (na selima).
Kamata se spominje i u Hammurabijevom zakoniku (1754. pre n.e.) – najpoznatiji i najbolje sačuvani zakonik Mesopotamije, a ujedno i prva sačuvana zbirka pravnih propisa u historiji. Tekst zakonika je uklesan u stijeni visokoj 2,62 m, podijeljen je na tri dijela, a najbitniji je drugi dio, gdje su smještena 282 člana konkretnih zakonskih odredbi.
Hammurabi (1792. do 1750. pre n.e.) i Hamurabijev zakonik
Obligaciono pravo je u ovom zakoniku detaljno uređeno, pa se između ostalog, definiše i Ugovor o zajmu. Ovim ugovorom se sprječava zloupotreba povjerioca, dužničko ropstvo se svodi na tri godine, samovoljna zapljena imovine dužnika dovodi do gubitka zajma, ubijanje dužnika se nadoknađuje smrću svog sina (ako se radi o avilumu) ili plaćanjem novčane kazne i gubljenjem zajma (ako se radi o vardumu), ako je imovina dužnika stradala od nepogoda, predviđaju se olakšice, a visina kamata za zajmove je utvrđena (1/3 za zajam u žitu i 1/5 za zajam u srebru).
Kroz historiju, u društvima sa naturalnom privredom uglavnom je preovladavao antikamatni stav. U starom i srednjem vijeku odnos prema poljoprivrednoj proizvodnji bio je pozitivan, dok je prema novčanim transakcijama i zarađivanju po tom osnovu, bio negativan. U antičkoj Grčkoj je npr. Platon priznavao postojanje kamate, iako je bio protiv zajma koji uključuje kamatu. Aristotel je smatrao da je novac neplodonosan i da mu tek postojanje kamate daje ta svojstva ali je pri tom zadržao protivkamatni stav. Prvi Savjet Nikeje, 325 godine, je zabranio sveštenstvu da se uključuje u zelenašenje, što je bilo definisano kao pozajmljivanje sa kamatom preko 1% mjesečno (12,7% godišnje). Po srednjevjekovnim misliocima, kao što je Toma Akvinski, postojanje kamate nije opravdano ni sa etičkog, ni sa pravnog stanovišta. Uprkos negiranju opravdanosti kamate i čak pokušajima njenog ukidanja, kamata je opstala kao cijena zajma, a antikamatonosni stav prevaziđen je tek u kasnom srednjem vijeku. Shvatajući je kao realnost, kamatu su počeli da posmatraju sve više sa ekonomskog, a manje sa moralnog i etičkog stanovišta. Potpuna legitimna prava kamata stiče tek sa nastankom kapitalističkih društveno-ekonomskih odnosa.
Irwing Fisher (1867 – 1947) i John Maynard Keynes (1883 – 1946), jedni od najznačajnijih ekonomista i začetnici modernih teorija kamate.
* * *
Uzimanje kamate je djelimično ograničeno po Judaizmu i Hrišćanstvu, dok je Islamom potpuno zabranjeno i smatra se za haram (grijeh). U Islamu se razvilo i islamsko bankarstvo, koje posluje po ekonomskim principima ali uz odsustvo kamate.
