Pravda u islamu — to nije koncept koji se tiče odnosa između dvije osobe, ili dvije društvene grupe, između države i društva, vladara i podanika, kralja i njegovih potčinjenih.Na pitanje: Može čovjek biti nepravedan prema samom sebi? — ostale religije i filozofije nemaju konzistentan i sasvim jasan odgovor.
U zapadnjačkoj civilizaciji npr., ukoliko čovjek počini samoubistvo, to se smatra nepravednim činom; al
i je još nepravedniji čin ukoliko je samoubica lišio državu korisnih usluga. tako da to nije njegova lična nepravda, nego nepravda prema društvu i državi. Mi smo više puta aluzivno istakli da koncept pravde znači harmonično stanje ili takvo stanje u kome je svaka stvar postavljena na ono mjesto koje joj istinski pripada kao što je slučaj u Kosmosu to je stanje ekvilibrijuma između predmeta ili živih bića. U pogledu čovjeka, mi smo rekli da pravda označava ono temeljno stanje i situaciju kada on zauzima svoje pravo mjesto. 'Mjesto' ne znači samo njegov odnos prema drugima. nego i prema samom sebi. Tako se koncept pravde u islamu ne odnosi na onu relaciju i ravnotežu između dvije osobe, ili Između društva i države, ili između vladara i podanika, ili Između kralja i njegovih potčinjenih, nego se to mnogo dublje i temeljitije odnosi na harmonični i ispravno balansirani odnos između njega i njegova ja(stva), a tek u drugom planu je to odnos između njega i drugih ljudi, između njega i njegovih sljedbenika, vladara, kralja, države i društva. Tako na pitanje: Može li čovjek biti nepravedan prema samom sebi? mi odgovaramo afirmativno, i dodajemo da pravda i nepravda počinju i završavaju sa sobom. Kur'an-i kerim više puta stavlja naglasak da čovjek, kada čini loše, postaje nepravedan (zâlim) prema samom sebi; nepravda (zulm) je stanje koje utječe na samog čovjeka.
Da bismo ovo razumjeli, moramo se još jednom podsjetiti na Ugovor duša sa njihovim Stvoriteljem i znati da čovjek ima dvije prirode svoje duše i svoje tijelo. Stvarni čovjek može biti samo njegova racionalna duša. Ukoliko on, u svome postojanju kao ljudsko biće, dopusti svojoj animalnoj ili tjelesnoj duši da preuzme bolji dio njega i, posljedično, počini djelo koje Allah dž.š. zabranjuje i kojim nije zadovoljan, ili ukoliko odbije vjerovanje u Njega, on time poriče vlastitu afirmaciju Allahova, dž.š., rububijjeta koga je, kao racionalna duša ugovorio sa Allahom dž.š. On time krši vlastiti Ugovor, svoj pojedinačni ugovor sa Allahom, dž.š. Kada on krši vlastiti Ugovor, on sam sebi nanosi nesreću, na isti način što, kada čini nešto loše, grješno, on prestaje biti poslušan Allahu, dž.š., i on Ga, ustvari, poriče, krši Ugovor svoje duše sačinjen sa Allahom dž.š., tj. čini nepravdu svojoj duši. Na taj način on i „laže“ – kadhabu, u kur'anskom prikladnom izrazu – protiv sebe, protiv vlastite duše.
U svjetlu ovog kratkog objašnjenja, važno je da razumijemo zašto je vjerovanje u proživljenje tijela jedno od temeljnih vjerovanja u islamu: zato što duša obnovljena u svome nekadašnjem tijelu, neće moći poreći ono što je to tijelo činilo; zato što će njegove oči, jezik, ruke, noge i ostali udovi – organi etičkog i moralnog ponašanja — svjedočiti protiv njegovih čina nepravde prema samom sebi. Iako se, na prvi pogled čini da se u islamu nepravda odnosi na odnose između čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka i čovjeka i njegova ja(stva), u stvarnosti, međutim, nepravda se, u konačnici, ne odnosi na prva dva od spomenutih odnosa, nego samo na ovaj treći: odnos čovjeka prema njemu samom; u islamskom svjetonazoru i duhovnoj viziji, ukoliko čovjek ne vjeruje u Allaha ili Mu je neposlušan, ili ukoliko učini nešto loše prema nekom drugom čovjeku, on ustvari čini loše sebi. Nepravda, kao suprotnost pravdi, stavljanje stvari na mjesto koje joj ne pripada; to je pogrešna upotreba stvari; to je zloupotreba ili zločiniteljstvo; to je prekoračivanje granice ili padanje ispod nje; to je podnošenje gubitka; to je skretanje sa prave staze; to je nevjerovanje u ono što je istinito ili izokretanje onoga što je na pravi način spoznato kao istinito. Kada čovjek učini djelo nepravde, to znači da je on učinio loše prema svojoj duši zato što je on stavio svoju dušu na mjesto koje joj ne pripada; on je svoju dušu pogrešno upotrijebio; on je učinio prekoračenje ili je pao ispod granice njezine stvarne prirode; on sam je prouzrokovao skretanje sa pravoga puta, zanijekao istinu i prihvatio da podnese gubitak. Sve ovo što je počinio, na ovaj ili onaj način, ustvari, označava kršenje njegova Ugovora sa Allahom, dž.š.
Iz onoga što smo rekli da je nepravda, jasno proizlazi da pravda podrazumijeva znanje o pravom i vlastitom mjestu svake stvari ili bića, o onome što je Ispravno i suprotstavljeno onome što je loše, o prirodno uspostavljenoj granici, o duhovnom uspjehu koji stoji nasuprot gubitka, o istini koja je suprotstavljena neistini. To je razlog zbog čega znanje (al- 'ilm: ma'rifah: 'ilm) zauzima najvažniju poziciju u islamu; samo u Kur'anu mi nalazimo više od osam stotina referenci o njemu. Čak i kada je riječ o znanju, čovjek mora da se prema njemu postavi na pravedan način, da zna njegovu granicu korisnosti i da tu granicu ne prekoračuje niti da je smanjuje; da zna njegove raznovrsne poretke prioriteta na relaciji njegova korisnost — on sam; da zna gdje će se zaustaviti, da zna šta može doseći, a šta ne, šta je istinsko znanje, a šta samo naslijeđena pretpostavka i teorija - u konačnici: da svaku saznatu činjenicu postavi na njezino pravo mjesto u odnosu na onoga koji saznaje, i to tako pametno da ono što je saznato proizvede harmoniju u onome koji zna. Znati kako ono što se (sa)zna postaviti na njemu odgovarajuće mjesto — to je mudrost (hikmah), i obrnuto: znanje bez reda i istraživanje bez discipline vodi u konfuziju i, prema tome, u tom slučaju, čovjek je nepravedan prema samom sebi.
Al-Attas, Syed Muhammed Naquib (2003). Islam i sekularizam, Bosančica-print, Sarajevo
