Odgovornost za rad postoji prije svega pred Bogom, koji je svjedok svih ljudskih djela. Ovaj osjećaj odgovornosti pred Bogom za posljedice svih djelovanja, a time i rada u ograničenom ekonomskom smislu, prelazi čak i preko groba i tiče se konačnog cilja ljudskih bića kao besmrtnih bića. Kao i u judeo-kršćanskoj tradiciji, u islamu ljudska bića ostaju odgovorna za moralne posljedice svojih postupaka na Sudnjem danu, čija je veličanstvenost naglašena sa takvom izuzetnom rječitošću i snagom kroz Kur'an, posebno u njegovim posljednjim poglavljima (sura).
Unitarna perspektiva islama, koja odbija da napravi razliku između svetog i profanog, ide još dalje, odbijajući da napravi razliku što se tiče etičkih i eshatoloških posljedica između vjerskih djela i onoga što se danas naziva sekularnim, između molitve i rada.
Strah od Boga i odgovornost koja se prema Njemu osjeća od strane tradicionalnih muslimana obuhvata ibadete kao i rad u uobičajenom smislu te riječi. Prema poznatom hadisu, Bog oprašta nekome, nakon pokajanja (al-tawbah), ono što Mu duguje, ali ne i ono što duguje drugim Božijim stvorenjima.
Za razumijevanje islamske radne etike od velike je važnosti preplitanje rada, molitve, pa čak i onoga što je u savremenom svijetu poznato kao dokolica. Ritam tradicionalnog islamskog života oduvijek je bio takav da su sati rada isprekidani molitvom; ovo važi i za ono što se danas smatra kulturnom aktivnošću ili slobodnim vremenom. Sama arhitektura tradicionalnog grada je takva da su prostori za bogosluženje, rad, obrazovanje, kulturne aktivnosti i odmor harmonično povezani i integrirani u organsku cjelinu u pogledu međusobnog odnosa ovih prostora i njihove funkcije. Sama činjenica da se u tradicionalnom islamskom gradu ljudi lako kreću iz prostora džamije do radnog mjesta i doma i redovno prekidaju sate kako bi klanjali namaze i odmorili, duboko oslikava smisao. samog rada. I prostor i vrijeme u kojem se rad odvija transformiraju se islamskim molitvama, a samim tim i sam rad dobiva vjersku dimenziju koji određuje njegovo etičko značenje u islamskom kontekstu.
Etički aspekt rada u ovom slučaju obuhvata i estetski jer da bi se proizvelo djelo ljepote i kvaliteta potrebna je ljubav tvorca prema tom radu što dovodi u igru vrlinu ljubavi prema ljepoti i dobroti. Takav rad oplemenjuje dušu onoga ko ga stvara i ispunjava duboke religiozne i duhovne potrebe, a na osobu koja obavlja posao prenosi ne samo predmet koji ispunjava određenu spoljašnju potrebu, već i radost koja osvježava dušu i ima određeni vjerski značaj.
Dovoljno je pogledati pravi perzijski ili anadolijski tepih, satkan s ljubavlju i predanošću, a ne samo radi ekonomske dobiti, da bi se shvatilo koliko je važno i centralno pitanje odnosa pojedinca prema njihovom radu u bilo kojem razmatranju etičke dimenzije rada. Mehanički i bezličan način izrade stvari uništava osnovnu dimenziju etičke vrijednosti rada, bez obzira na to koliko su poštene plaće ili koliko fizički povoljni uslovi rada.
Seyyed Hossein Nasr, Islam in the Modern World 2012, HarperOne
