Iako se uzima zdravo za gotovo da je ekonomija neophodna za razvoj i rast, nije u potpunosti valorizovano da prepoznatljivi čin racionalizacije globalizacije nastoji zaodjenuti svaku vrstu razvoja plaštom kapitalističke ekonomije. Većina ljudi vjeruje da je regrutacija na slobodno tržište karta za ulazak u teatar ekonomske kontrole. Ali kako je to moguće?
Otkako je moderna globalizacija počela da se širi, ona je zagovarala viziju sebe kao korisne i dobre i u smislu i u cilju. Prezentirana je koncepcija da je ekonomski rast najbolji i konačni oblik rasta, koji može donijeti napredak svim ljudima svijeta. To je objašnjeno u smislu otvaranja mogućnosti, stvaranja radnih mjesta i rješavanja socio-ekonomskih problema. Svijetu je predstavljeno kako djeluje „prirodnom“ logikom gdje se, pomoću nevidljive ruke, bogatstvo širi na sve klase, čineći sve boljima nego prije. Što bogatiji postaju bogatiji, siromašni postaju bolji u tandemu. U skladu s tom logikom i svjetonazorom gigantskim transnacionalnim korporacijama je data sloboda u svijetu, da trguju i investiraju gdje god i kako žele, bez uplitanja nacionalnih ili suverenih entiteta. Vremenom je njihova moć dalje konsolidovana osnivanjem organizacija kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija.
Logika globalizacije je stoga materijalistička, koja nastoji povećati, bez granica ili restrikcija, materijalno bogatstvo zarad bogatstva. Ne postoji granica za konkurenciju, kao što nema granice za profit, žrtvujući usput svaki drugi interes, bilo društveni, građanski ili drugi. Korporacije se nikada ne ustručavaju da se bore protiv bilo kakvih zakonskih ograničenja nacionalne države, često pribjegavajući ilegalnim aktivnostima kao što su pritisak i mito (ako ne i otvorenim kriminalnim sredstvima). Što je još važnije, oni su dali sve od sebe da propagiraju materijalističke vrijednosti u svim društvima svijeta i umanjuju sve vrijednosti koje se miješaju u logiku slobodnog tržišta i konzumerizma. Rezultati su bili poražavajući i uključuju širenje nasilja, korupcije, droge, perverzije i sveukupni pad komunalne solidarnosti. (Ovdje imajte na umu disjunkciju koju Taha percipira između multinacionalnih korporacija i države, gdje se prve pojavljuju kao otpadnici od normativnog zakona druge. Međutim, eminentno je sporno da su obje, bez obzira na konkurenciju, različiti organi istog većeg projekta dominacije vođen jednom strukturom misli.)
U ovom novom sistemu nema istinski suštinskog mjesta za etičke vrijednosti i moralna razmatranja, jer se čini da su oni uvijek u suprotnosti s duhom i praksom kapitalističke globalizacije. Takve vrijednosti počivaju na najvažnijem Weltanschauungu santifikacije (tazkiya = pročišćavanje) koji stvara razliku između koristi (manfa'a) i interesa (maslaha). Sve koristi su interesi, ali nisu svi interesi koristi. Koristi odražavaju moralne vrijednosti i etičku praksu, ali interesi mogu uključivati materijalističku pohlepu i sebično ponašanje. I u svom modus operandi i modus vivendi, „globalizatori“ se bave interesima, a ne koristima. Njihovi interesi rastu i umnožavaju se, ali njihove „koristi“ gotovo da i ne postoje; rast koji oni stvaraju je zapanjujući, ali „posvećenje“ bogatstva koje oni utjelovljuju je praktično odsutno. Došli su do toga da obožavaju ekonomiju kao da je bog koji im neprestano daje svoje blagodati. Oni su potpuno zaokupljeni gomilanjem bogatstva, ali su zanemarili da njeguju svoj moralni karakter. Santifikacija je stoga sredstvo pomoću kojeg se interesi oblikuju da dovode do formiranja ljudskog blagostanja, koje se mjeri moralnim, ne materijalističkim terminima.
Hallaq W.A (2019) Reforming Modernity: Ethics and the New Human in the Philosophy of Abdurrahman Taha, Columbia University Press New York City
